Kada se govori o malvaziji ili malvazijama, prvenstveno se misli na sorte bijelog grožđa, međutim, postoje i crne malvazije (malvasie nere) koje se uzgajaju ponajviše u talijanskim regijama Piemonte i Puglia. No, bijele su malvazije puno poznatije. Danas su pored malvazije istarske najznačajnije i najpoznatije Malvasia bianca del Chianti, Malvasia del Lazio, Malvasia delle Lipari, Malvasia di Candia i Malvasia di Sardegna. Ukupno je do danas opisano više od 30 različitih malvazija, a njihov je areal rasprostranjenosti prvenstveno vezan uz područje Mediterana.
Malvazija istarska bijela vrlo je bujne vegetacije. Ima jak trs s dugim mladicama i internodijima. List je srednje velik do velik, trodijelan s istaknutim zupcima. Plojka lista je glatka i svijetlozelene boje, s donje strane glatka. Grozd je srednje velik, rastresit do umjereno zbijen, obično s jednim krilom. Bobica je srednje velika do krupna, okrugla, zelenožute boje, a u punoj zrelosti i na osunčanoj strani zlatnožute. Kožica je pokrivena sivim maškom s izraženom vršnom točkicom. Meso je sočno i ugodnog slatkog okusa. Malvazija je vrlo rodna sorta te je potrebno agrotehničkim i ampelotehničkim mjerama regulirati rod. U cvatnji je osjetljiva pa može doći do jačeg osipanja. U prosjeku akumulira 17 – 22 % šećera i 5 – 7 g/l ukupnih kiselina.
Vino malvazija je srednje jako do jako sa sadržajem alkohola između 11,5 i 13,5 vol. %. Umjerenog je sadržaja kiselina, između 5,0 i 6,5 g/l ukupne kiselosti. Puno je, zaobljeno i harmonično vino s 18 do 22 g/l ekstrakta.
Malvazija je sorta velikih mogućnosti koju, prema sadržaju aromatskih komponenti, možemo svrstati u skupinu poluaromatskih sorata s velikim cvjetno – voćnim aromatskim potencijalom. Specifične je diskretne arome koja podsjeća na miris bagremova cvijeta, pogotovo ako je grožđe s povišenih i dobro osunčanih položaja. Od voćnih aroma najčešće dominiraju jabuka, šljiva i marelica, a u zrelom vinu može se osjetiti i lagani gorkasti okus badema. Malvazija ima slamnato-žutu boju sa zlatnom nijansom, a ovisno o tehnološkim postupcima prerade i dorade, boja se kreće u rasponu od zeleno-žutih preko slamnato-žutih pa sve do zlatno-žutih tonova.
Iako je malvazija dugo prisutna na ovim prostorima, o samoj sorti u starijim zapisima ne nalazimo podatke, pa je tako i autori poput Huguesa, Stancovicha i dr. u svojim radovima (razdoblje 19. st.) uopće ne spominju. Prvi pisani podaci o uzgoju malvazije u Istri potječu tek iz 1891. godine, a odnose se na izložena vina na izložbi vina u Zagrebu. Godine 1900 F. Blasig u jednom članku o berbi grožđa među drugim sortama spominje i malvaziju i navodi područja Pirana i Pićna. Prvi, doduše vrlo kratak, opis sorte dao je D. Libutti 1913. godine. Iz tog opisa dade se zaključiti da se radi o jednoj sorti dobrih osobina, koju treba preporučiti za daljnji uzgoj, ali o nekoj perspektivi ove sorte ne navodi ništa. Pretpostavljao je da se u Istri uzgajaju različiti tipovi malvazije, ali nije utvrdio o kojima je riječ. Opisao je malvaziju na Poreštini i dao joj ime “MALVAZIJA BIJELA”.
Vitolović (1960.) je sa suradnicima, u razdoblju 1946. – 1957. godine, obavio opsežna ampelografska istraživanja u Istri i opisao 198 sorata, od čega čak 91 autohtonu. Ovo su ujedno i dosad najopsežnija ampelografska istraživanja sortimenta u Istri. Vitolović je tada utvrdio da se u Istri uzgaja samo onaj varijetet malvazije kojeg je opisao Libutti i da postoje tri tipa (podtipa): malvazija vela, malvazija mala i malvazija rastresitog grozda. Od ta tri tipa najviše je tada bila zastupljena malvazija vela pa su istraživanja usmjerena upravo na taj tip malvazije (ostala dva tipa pojavljivala su se vrlo rijetko), kojeg je autor tada nazvao MALVAZIJA ISTARSKA.
Skupina malvazija spada među najstarije kultivare, kao što su na primjer i skupine pinot, gamay i dr. Može se pretpostaviti da je nastala od neke malvazije koja je bila uvedena u Istru za vrijeme Mlečana, kako kaže Vitolović, ali najvjerojatnije je uvedena mnogo ranije ili je nastala u ovim ekološkim uvjetima sa specifičnim biološkim osobinama. No, bez obzira na sve, na osnovi agroekoloških i bioloških karakteristika, možemo je bez velike stručne pogreške nazivati, kako kaže Vitolović, endemičnom, odnosno autohtonom istarskom sortom. Tome u prilog govore rezultati najnovijih ampelografskih istraživanja koji dokazuju da se po izoenzimatskim i DNA analizama malvazija istarska razlikuje od drugih danas poznatih malvazija. Inače naziv malvazija (malvasia) prema grčkim autorima Krimbasu (1943.) i Logothetisu (1963.) potječe od grčkog grada Monembasia s Peloponeza. Interesantno je da se već u 14 stoljeću, u Veneciji, prodavalo vino iz Grčke pod nazivom “Malvagia”, a lokali u kojima se prodavalo to vino nazivani su “Malvasie”.
Kao što je ranije navedeno, prvi kratki opis sorte MALVAZIJE ISTARSKE dao je Libutti 1913. godine u članku “Ceni su alcuni vitigni indigeni coltivati in Istria” objavljenom u “L’istria agricola”. Detaljniji ampelografski opis ove sorte napravio je i objavio M. Štiglić pod naslovom “Monografija malvazije istarske bijele”, a rezultate je objavio 1957. godine u “Agronomskom glasniku”. Malvaziju je zatim obradio Vitolović u brošuri “Vinogradarstvo Istre” objavljenoj 1960. godine. Fazinić (1961. god.) u Agronomskom glasniku objavljuje članak “Ispitivanje prikladnosti najvažnijih vinskih sorata u Istri” gdje kratko opisuje i malvaziju. Z. Turković u “Ampelografskom atlasu” 1963., kao i Avramov 1962. i 1965. godine u “Vinogradarstvu i ampelografiji”, također opisuju malvaziju. Dosta detaljno ovu sortu su opisali I. Cosmo i M. Polsinelli 1964. godine pod nazivom “Malvasia istriana”. R. Licul 1974. godine također vrlo kratko obrađuje malvaziju. Vivoda 1976., a posebno 1989. ampelografski vrlo detaljno obrađuje ovu sortu. U kratkim crtama su malvaziju još opisivali N. Mirošević (Vinogradarstvo) i I. Sokolić (Prvi hrvatski vinogradarsko-vinarski leksikon) 1993. godine.